Sa ovim uverenjem, u potpunosti se slažu i mnogi drugi istraživači fenomena ‘odlaska i povratka’. To je mišljenje i psihologa Marije Hencel, koja radi upravo sa umirućima u Univerzitetskoj bolnici u Parizu. Njena četverogodišnja istraživanja vršena na stotinama pacijenata koji su umrli, ali i na nekoliko desetina onih koji su se ‘vratili’, navode je na procenu da se u trenutku umiranja nešto stvarno odigrava. Mogla bi to biti nekakva transformacija, ali kakva do daljeg ostaje nepoznanica. Hencelova ne isključuje čak ni mogućnost da je smrt u suštini početak nečeg novog.
Kao polazište za ove procene, ona uzima sledeću činjenicu: ljudi u agoniji, na čijim se licima jasno čita bol, kao i oni koji se već nalaze u samrtnom grču, iznenada, neobjašnjivo kako i zbog čega, umiruju se. Nestaje im grč, i fizionomija im odaje neku smirenost. Sve to čak i kod onih koji su do tog trenutka bili u stanju samrtnog delirijuma, ili izloženi strahovitim bolovima. Moguće je da u tim trenucima miškarci i žene doživljavaju nešto čega mi ostali nismo ni svesni, niti to možemo da shvatimo. Smrt je za nas još uvek, u određenom smislu, nepoznanica. Ne sa fiziološkog, već sa onog psihološkog i psihičkog. Stoga fenomene onih koji su se ‘vratili’ ne bi trebalo uzimati olako. Ponajmanje kao nečiji egzibicionizam.
Slično razmišljaju i specijalisti klinike u Garšu, namenjene zbrinjavanju obolelih od Alchajmerove bolesti. Jer, uočili su da ti bolesnici pred smrt – na nekoliko sati ili neposredno pred – koji su inače zbog bolesti bili izgubili u potpunosti sposobnost mišljenja, govora i kretanja, te sposobnosti iznenada nanovo stiču. Za sada za takvo šta nema nikakvih naučnih objašnjenja.
Nema takođe, još uvek ni odgovora na pitanje postoji li neka veza između ovog fenomena i fenomena o koima govore oni ‘koji su bili tamo i odande se vratili’. Odnosno, još uvek nema konačnog i naučno potvrđenog odgovora na pitanje ne doživljavaju li samrtnici na neki način – stanje blisko smrti. I najzad, ponovo se otvara pitanje, prisutno tokom prošlog veka, šta je to ‘osmeh anđela umirućih’. Nije li i to jedan od načina ispoljavanja upravo stanja bliske smrti. Odnosno, nije li moguće da umirući ili ‘vide’ ili ‘dožive’ nešto što bi moglo biti umirujuće, prijatno i lepo, a što ostali ne mogu da sagledaju, shvate ili objasne. I što se javlja, kod velikog broja ljudi za koje je naučno utvrđeno da im nema fizičkog ozdravljenja, koji ipak i pored svega toga, u određenom trenutku, kao da ulaze u neku oazu mira.