‘E đed Mato vam govori: taj poluspas pod pogrešnom kapom, pošto prođe još jedno pola ljudskog vijeka, biće drčno dijete sa jednom nogom pored Zete a drugom pored Morače, i rodiće se tamo daleko na istok’ đe nema Crnogoraca i nikad neće obić’ ni Zetu ni Moraču, svoje starevine, i od njegove pogrešne carevine neće bit’ ništa do omraza među ljudima: pola će ga ljudi klet’ a pola voljet’. A kad tog nesrećnika strefi kap doć’ će drugo dijete iz Bjelopavlovića koje nije nikad nosilo nikakvu kapu, sa krstastvim biljezima na desni obraz i na vrh brade, i to dijete zaratit’ sa svijema koji budu ratovali i mirom će pobijedit’ sa mačem u zubima od Jedrena do Segedina i od Negotina do poviše Knina…’
Mnogo od onog što je tu predskazano i ostvarilo se. Predstavimo to ukratko, hronološki:
Crna Gora je posle Berlinskog kongresa 1878. godine dvostruko uvećala svoju teritoriju.
Godine 1918. stvorena je Kraljevina Jugoslavija (Velika Dušanija), u kojoj su gotovo sve srbske teritorije bile u jednoj državi.
Nastanak druge, Komunističke Jugoslavije, pratilo je i srbsko bratoubilaštvo (partizani-četnici), a taj ‘zakon bratoubica i oceubica’ vladao je i u toku njenog trajanja, odnosno – kako kaže Mato – do pojave ‘poluspasa pod pogrešnom kapom’.