Beti M. je primljena radi delimične histerektomije. Operacija je uspela i lekari su je uveravali da nema komplikacija i da će sve biti u redu. Bila je srećna. Osim što ju je bolela rana, osećala se sasvim dobro. A, onda je došla noć.
‘Imala sam užasan osećaj da će se nešto dogoditi i sve sam se više plašila. Bila sam jezivo malaksala, kao da je iz mene iscurela i poslednja kap krvi. Zujalo mi je u glavi. Gubila sam se sve dok mi telo nije postalo kruto i beživotno. Tada sam osetila priliv energije i nešto kao prasak ili oslobađanje unutar mene same. Moja duša odjednom je bila povučena kroz pluća i kao nekim ogromnim magnetom, izvučena napolje. Prvi osećaj je bio da sam slobodna. U tom doživljaju nije bilo ničeg natprirodnog. Nalazila sam se iznad kreveta i lebdela ispod plafona. Osećala sam bezgraničnu slobodu koju sam doživljavala rako prirodno kao da je oduvek imam. Okrenula sam se i videla na krevetu neko telo. Znala sam da je beživotno, a onda sam shvatila da je to moje telo. Nisam bila ni zapanjena ni uplašena. Osetila sam neku simpatiju prema njemu. Izgledalo je mlađe i lepše nego što ga pamtim. Uporedila sam ga sa haljinom koju posle dugog nošenja odbacim, a ona je još dobra i može da se koristi. Bila sam fascinirana novim stanjem svog bića. Pre samo nekoliko minuta osećala sam bol od operacije, a sada nisam imala nikakvih problema’.
Jedina misao koja joj je prošla kroz glavu bila je – da napusti bolnicu i ode kući.
‘Puta se ne sećam. Kada sam stigla videla sam da moj muž sedi u fotelji i čita novine. Deca su trčala uz stepenice i tukla se jastucima, što obično rade pred spavanje. Nisam imala nikakvu želju da im se obratim, samo sam se brinula kako će da žive bez mene. Posmatrala sam jedno po jedno i na taj način videla čitav budući život svakoga od njih. Shvatila sam da je svako moje dete došlo na svet da bi steklo sopstveno iskustvo i da sam grešila što sam o njima mislila samo kao o ‘mojoj deci’. Bile su to nezavisne duše kao i ja, sa intelektom koji se razvio pre rođenja.